HOMO LUDENS, 2009.
interaktivna instalacija
6x Ø 8,5 cm, 1x Ø 5,5 cm
gips
Nizozemski povjesničar Johan Huizinga u svojoj knjizi Homo ludens sugerira da je terminološki najispravnije nazivati čovjeka kao vrstu homo ludens (čovjek koji se igra) upravo zbog sveprisutnog aspekta igre u ljudskoj sociologiji, dovodeći do zaključka da igra nije produkt kulture nego obratno- da je kultura produkt igre. On također jasno dokazuje da se temelji ljudskosti nalaze u igri i natjecanju čak opravdavajući varanje tjekom igre jer ono služi i vodi ka pobjedi, priznavajući pravila igre upravo činom varanja odnosno njihovim negiranjem, dok nasuprot toga najnehumanija odlika čovjeka jest odbijanje igre upravo zbog ignoriranja same igre te protivnika i naposljetku i samih pravila.
Pošto je igra preteča svake sociološke manifestacije današnjeg čovjeka tako je i preteča samoga sporta. Prije globalizacije i utjecaja masovnog konzumerizma na razvoj sporta on je u čistoj humanoj suštini bio želja za pobjedom nad protivnikom a sama pobjeda bila je nagrada za trud i sudjelovanje. Upravo taj put do pobjede je svojevrsna fabula koju sam htio dočarati zaustavljajući igru u odlučujućem trenutku odnosno samom vrhuncu fabule. Nevina igra boćanja postaje vrijednosno neprocjenjiva interakcija dvoje natjecatelja koja rezultira prostornom kompozicijom sfera iz kojih se da pročitati dosadasnji tijek fabule te alternativni završeci jednako kao i sama snaga natjecanja i želje za pobjedom. Ovom koloristički infantilnom separacijom boja samih sfera unutar prostorne kompozicije ne samo da je još jednom prozvan utjecaj novca na današnji sport, već su sami rekviziti potrebni za igru obojani u primarne boje, hommage samoj igri, jer je želja za igrom započela njihovom izradom a svaka njihova manjkavost opravdana je neiskvarenom dječjom željom da igra započne što prije a jedino bolje od promatranja igre jest samu igru zaigrati.