12.3.2010. JAJE

REM FAZA, 27.3.2009.

FREUDOVA KURBLA, 2009.
45x22x17 cm
drvo, metal

Po uzoru na prve aparate sa manualnim pogonom okretanja slika i na prve glazbene kutije napravio sam jedinstven spoj s primjesom neočekivanog rezultata kao što podsvjesno u rem fazi za vrijeme neurološke oluje mozak sporadično i nekontrolirano odabire tematiku iz fundusa sjećanja, emocija i podsvjesnih želja. Tako i ovaj moj primitivni mehanizam pukom slučajnošću određuje niz slika koji čine fabulu te opisuju nadrealnu konstituciju sna. Interaktivna priroda ovog rada omogućuje pojedinačno i osobno isčitavanje te fabule.

VRIJEME, 20.3.2009.

VRIJEME, 2009.
kombinirana tehnika
Ø67x40cm

Vrijeme pokazuje sve karakteristike perpetuum mobile-a stoga sam odabrao u izradu svoje skulpture unjeti duh mehanike kao hommage perfektnom usklađenom i neuništivom stroju alegorijskom mehanizmu kojeg mi nazivamo „vrijeme“.
Skulpturu sam podijelio optički i vizualno na dva dijela.
Prvi ili gornji dio formom asocira na kotač ruleta time predstavljajući životno igralište osobe direktno podsjećajući na sam koncept ruleta sa svim usponima i padovima u životu. Osobno poimanje egzistencije upravo je uvjetovano poimanjem vremena koje osobu gura neupitno i neosporivo prema naprijed kroz životni krug. Tako i u mojoj prepravci kotača ruleta kuglica koja u ovom slučaju predstavlja pojedinca nema slobodno kretanje nego je pogurivana od strane mehanizma.
U drugom ili donjem dijelu skulpture isti taj mehanizam je alegorija nastanka vremena koje se očituje na samoj kuglici. Ona „nije svjesna“ nastanka onoga što ju pokreće prema naprijed već si adekvatno sa stupnjem razvoja odgovor na to pitanje može samo imaginirati zamišljajući neku veću nadnaravnu silu ili neku neshvatljivu pojavu.
No upravo banalno riješenje donjeg dijela skulpture kojeg svojevoljno pokreće miš čini još veću ironiju samosvjenosti kuglice odnosno osobe.

PATNJA/SMRT, 13.3.2009.

STUP, 2009.
drvo
6.5x6.5x38.5 cm

Stroga monumentalna vertikala stupa društva simbolizira mučeništvo pojedinca koji u njemu egzistira zajedno s drugim pojedincima čineći cjelinu. A upravo ta cjelina zbog svojih korupcija, zloće te ostalih nehumanih djelatnosti pravi od samog pojedinca mučenika. Rupe u vrhu stupa čine ga osakaćenim i oslabljenim u svojoj monumentalnosti i čvrstoći arhitekture a simboliziraju upravo gore navedene osobine.
Njegova vertikalna priroda umjesto da podiže ljudske vrednote idilično u nebesa ona ih nasuprot toga degradira te gubi vlastitu mogućnost progresivnog rasta.

SPORT, 6.3.2009.

HOMO LUDENS, 2009.
interaktivna instalacija
6x Ø 8,5 cm, 1x Ø 5,5 cm
gips

Nizozemski povjesničar Johan Huizinga u svojoj knjizi Homo ludens sugerira da je terminološki najispravnije nazivati čovjeka kao vrstu homo ludens (čovjek koji se igra) upravo zbog sveprisutnog aspekta igre u ljudskoj sociologiji, dovodeći do zaključka da igra nije produkt kulture nego obratno- da je kultura produkt igre. On također jasno dokazuje da se temelji ljudskosti nalaze u igri i natjecanju čak opravdavajući varanje tjekom igre jer ono služi i vodi ka pobjedi, priznavajući pravila igre upravo činom varanja odnosno njihovim negiranjem, dok nasuprot toga najnehumanija odlika čovjeka jest odbijanje igre upravo zbog ignoriranja same igre te protivnika i naposljetku i samih pravila.
Pošto je igra preteča svake sociološke manifestacije današnjeg čovjeka tako je i preteča samoga sporta. Prije globalizacije i utjecaja masovnog konzumerizma na razvoj sporta on je u čistoj humanoj suštini bio želja za pobjedom nad protivnikom a sama pobjeda bila je nagrada za trud i sudjelovanje. Upravo taj put do pobjede je svojevrsna fabula koju sam htio dočarati zaustavljajući igru u odlučujućem trenutku odnosno samom vrhuncu fabule. Nevina igra boćanja postaje vrijednosno neprocjenjiva interakcija dvoje natjecatelja koja rezultira prostornom kompozicijom sfera iz kojih se da pročitati dosadasnji tijek fabule te alternativni završeci jednako kao i sama snaga natjecanja i želje za pobjedom. Ovom koloristički infantilnom separacijom boja samih sfera unutar prostorne kompozicije ne samo da je još jednom prozvan utjecaj novca na današnji sport, već su sami rekviziti potrebni za igru obojani u primarne boje, hommage samoj igri, jer je želja za igrom započela njihovom izradom a svaka njihova manjkavost opravdana je neiskvarenom dječjom željom da igra započne što prije a jedino bolje od promatranja igre jest samu igru zaigrati.

INDUSTRIJA, 19.12.2008.

TORANJ, 2008.
Ø13x45 cm
drvo

Temu sam odlučio prikazati kroz objekt ili formu koja asocijativno predstavlja fragment industrijskog pejsaža. Ova forma svojom asocijativnom sugestijom obuhvaća mikro i makro elemente moderne urbane industrije. U njoj prepoznajemo prirodu industrijskog dimnjaka, kao i arhitektonsku monumentalnost cijelog građevinskog objekta. Kontradiktorno tome asocijacije mogu prijeći u mikro kozmos ljudskog poimanja veličine te nas forma približava djelu puno većega stroja, recimo kućištu cilindra na motoru ili dijelu nekog specifičnog stroja. Redukcijom prirodne kompaktnosti jednostavnog objekta kao sto je valjak dobili smo igru svijetla i sjene, prostora i međuprostora. Ta igra u ovaj više ne tako jednostavan objekt unosi poseban asocijativni život koji svaki promatrač sam stvara u poimanju samoga objekta. Upravo ta osobna spoznaja primjene ove forme u industrijskom svijetu stavlja ovu skulpturu u najširem smislu ništa drugo nego u funkciju industrijske vedute ne obazirući se na determiniranu veličinu poimanja nje kao takve.

BOLEST, 12.12.2008.

IGRA , 2008.
26x28x32 cm
ljepenka, guma

Htio sam što vjernije prikazati bolest u psihološko socialnom obliku. Poslužio sam se igrom spajanja oblika i boje, odnosno taktilno motoričkom igrom kao osnovom svoga rada. Ovaj tip igre koristi se u ranim fazama odgajanja djece i služi edukativno i evaluacijski. Upravo evaluacijski dio prirode ove igre iskoristio sam za svoj rad. Moja jedina izmjena originalne zamisli 'Igre' je to što ju je nemoguće riješiti tj. poštivanjem oblika ne poštujemo kolorističke oznake, a samom konstrukcije igračke takvo jedino netočno riješenje rezultira vraćanjem u početni položaj pojačavajući ironiju ovog objekta kao evaluacijskog. Jednostavnim dizajnom i ne kompliciranjem zadatka ovaj problem nemogućnosti točnog riješenja samo je naglašen, dovodeći u pitanje racio odnosno 'zdravost' osobe koja nekoga evaluira. Sam objekt tjera nas svojom prirodom na konstantno ponavljanje greške, ne otvara mogućnost točnog odgovora i samim time on postaje 'bolesna' naprava konstruirana od 'bolesnog' uma kako bi druge mogao proglasiti 'bolesnima'.